Moj kolega i prijatelj Radoje Tasić mi je poklonio prelepu knjigu "Manastirske priče" sa ličnom posvetom!
Kratki i divni tekstovi uz priče samo Radoju svojstvene u stilu pisanja.
Pročitah o Piscu...
Svi smo rođeni u najljepšim selima na svijetu,
Svima su roditelji najbolji i najljepši na svijetu,
Svakome je najljepši dio dana izlazak sunca u selu u kojem je rođen...
O svom selu je govorio najlepše reči koje čovek zna, pročitao sve što se može pročitati a do četvrtog osnovne pročitao je sve što je bilo u školskoj biblioteci sela a čak i "Vinetua"!
Prva novina koju je čitao bila je Borba!
Raduje se što mu se ispunila bar jedna od četiri želje što se u njegovom selu Tasići podigla crkva brvnara posvećena Hristu Spasitelju, kod koje se održavaju sabori Tasića...
Kako pisac umesto predgovora reče da je nemoguće pohoditi srpske pravoslavne svetinje i napisati i reći nešto novo, već kako reče Ivo Andrić na dobijanju Nobelove nagrade, "čovjek od pamtivijeka priča pričanu priču".
Ali da postoji sprava da "mjeri titraje duše", ustanovilo bi se da "nijedan nije isti, da su im izvori i frekfencije različite"!
Radojeve priče su kroz brojne reportaže, pisane ili televizijske, ovekovečene u "Zapisima pored puta", a čitaoci će prosuditi koliko je uspeo u tome?
Moja malenkost kaže...uspeo je.
Od srca veliko hvala prijatelju na poklonu koji će krasiti moju skromnu biblioteku.