Evo jedne divne priče za nas nostalgičare, sa velikog Foruma sa oko 90.000 članova
"Potražimo drugove iz bivše JNA":
Odabrao sam namerno putovati pre prvog dana upućenja svoje aprilske klase,
ne bi li izbegnuo gužvu na stanici uzrokovanu masovnim ispraćajima.
Usput, u jednom malom mestu u centralnoj Srbiji uletio sam baš na takvu ceremoniju.
Plavokosog, još uvek golobradog momka sa svojih dvadesetak godina nosili su na ramenima,
dok je harmonikaš svirao refren »Moj Milane, jabuko sa grane«.
Stao sam pored prozora kupea ne bi li imao bolji vidik.
Momak se pozdravio s majkom i popeo na voz.
Njegovo nasmejano lice umalo se zgrčilo u plačnu grimasu, ali samo za tren,
dok je mahao rukom ljudima koji su ga ispraćali.
Majka, kršna mladolika žena sa svojih 40-ak godina, odevena u kožnu jaknu i u farmerkama,
bila je na čelu povorke i oprostila se poslednja.
Prihvatila je ponudjeno pivo i potegnula dobar gutljaj.
Kad je voz krenuo, lupila je flašom gvozdeni točak voza, razbivši staklo u paramparčad.
Krenula je zatim natrag prema maloj železničkoj kućici, ne okrećući se više kompoziciji.
Divio sam se stoicizmu kojim je Srbijanka poslala svoje čedo u vojsku.
Kasnije saznao sam da se regrut zvao Slobodan Simić.
Ne samo što smo do Beograda putovali istim vozom, već smo pripadali istoj kasarni
zvanoj »Vasa Čarapić« na beogradskoj Banjici.
Ušli smo u nju kasno uveče sledećeg dana, zajedno sa Zlatkom Harambašićem i Ostojom Djakovićem iz Bosne.
Pored prijavnice bio je istaknut veliki transparent sa sledećim pozdravom: DOBRO NAM DOŠLI MLADI VOJNICI.
A sa druge, unutrašnje strane neki šeret okačio je manji, improvizovani, ali ipak dobro čitljivi napis: ALA STE GA NAJEBALI!