Kao čovek u godinama sa određenim životnim iskustvom mogu vrlo odgovorno da kažem da svako od nas vredi onoliko koliko je tragova ostavio u svom kratkom ovozemaljskom životu!
Moja životne priče su veoma raznolike i rekao bih burne i pune jako velikih turbulencija i događaja!
Želja mi je da kao vaš domaćin drage moje Kolege (pišem velikim slovom jer vas ovim Kolege imenujem i poštujem), prikažem deo mog dosadašnjeg života kroz slike, priče i zapise!
Naravno dozvoljavam (a iskreno se radujem), da svako do Vas može sasvim slobodno napisati sve o svom životu bez cenzure a i bilo kakvih pridika jer to je VAŠ ŽIVOT koji moramo svi poštovati!
Evo da počnem sa jednim sećanjem...
Pisaću našim narečjem, našim Zlatarskim seoskim rečnikom koga se pomalo sećam...
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Moje sestrice i ja...jedan običan dan na selu...neškolski..
Jutrenje pedesetih, zora i sjajna svetlost puni sobičak đe smo mi đeca Bana i Ljubice Zečević iz sela Vilovi na obroncima planine Zlatara, šćućureni na slamaricama spavali, uvučeni pod tople gubere tkane od vune naših Pramenke, Zlate, Gare, Bjelice, spavali slatkim snom i sanjali da imamo...ne, ne mogu da se setim šta...jer nismo za to što smo želeli ni znali!
Baka Stoja, naš divni "zaštitnik" mrmljala je sebi u bradu, buneći se ...puštite đecu neka još malo odspavaju!
Ali neumitni naši stalni "neprijatelji" otac i majka bili su neuomoljivi, surovi i vrlo "neuviđajni", kao da namerno nisu razumeli naše dečije potrebe, naše snove koje smo sanjali a ustvari nismo ni znali da li su istiniti...nismo znali jer niko nije imo' da nam kaže kakvi su to snovi!
Baka je, još mi odzvanja u ušima, govorila pa to su "makanje", nemojte tako...
Voleli smo a i danas volimo našu Baku, valjda nam je jedina bila "prijatelj"!
Jutro, zora, sunce prokleto od rana prži, čini nam se samo što se smrklo, a ono već svanulo!
Ustajemo, nema nam druge jer ako se pobunimo, vaspitna mjera (brezov židak prut), vratio bi nas u stvarnost koja je za nas bila Sveti zavjet koji se nije smio pogaziti!
Pospani, skačemo iz tople posteljine i bunovni, posipamo jedno drugo pred kućom iz jamaka ladnom vodom da se umijemo i laćamo se pruta (kandžija), koga su se plašile naše krave Zlatulja, Perulja, Jundulja, Čadulja...
Kao da smo bili jedno te isto, svi smo se plašili pruta i mi đeca a i naše krave, naš mal, naša 'rana...bili smo izgleda isto!
Trljajući još bunovne okice razmišljali smo kada prije Majka ustade i pomuze krave, da li je ona uopšte spavala?
Ali kao da nismo ni želeli odgovor na naše nedoumice, otisnuli smo se za stokom put ispaše...
Vjerujte mi, tjerali smo goveda a uspravno spavali slušajući kao u snu oca koji je oštrim glasom zapovedao..."nemoj slučajno da uiđu u livadu ili nedaj Bože u žito", kući mi se ne vraćajte...!
Uz put smo čvrsto držali da nam ne ispadne po komad 'ljeba crnog i parče tvrdog sira, jer je to bilo najčešće sledovanje za doručak, izuzev Svete neđelje kada smo dobijali vrućih kolačića i zgorelog skorupa ili masti preko 'ljeba što nam je bila bila poslastica!
Ispaša, mesto nama znano a mislili smo i drugima da je... tražimo hladovinu iza trna glogovog, čečarića ili kleke zelene, gušće...
Igramo se žmure, brojanja, pravimo klis sa tupom britvom...
Razdanilo se ihihi, sunce prži, stoka bježi u 'ladovinu...ne znamo kolko je sati, nemamo ga, ali gledamo u snuce, baka nas učila kada bude gore iznad Glavica, biće neđe oko podne...
No, stoka, ko stoka, muve zuje, obadovi pod repove se jate što izaziva "revolt", pobunu "stočiju" i obadanje!
Trčimo, dovukujemo se, pravimo "koridor" prema žitu i livadi, pokušavamo da ih oćeramo u potok u 'ladovinu, među jošje da ih obad mimiođe...
Ne smijemo još kući, nije vakat, mora biti neđe oko podne kada su krave bile spremne za mužu...
Na potoku se prskamo 'ladnom vodom, prija i nama a i stoci...nekako smo isti, bar sam tako tada mislio...
Sa nestrpljenjem gledamo u sunce, vratove iskrivismo, kada će na Glavicu da se "posadi", tada će biti, kako nas je baka učila, neđe oko podne...
Kada zajedno utvrdismo da je gore iznad Glavice, uobičajeno, zagrađenim sokakom doćerasmo stoku u štale za mužu...
Majka sa drvenom kravljačom (otac pravio od čamovog čestika), zamače u štalu...
Podne je, taman sam mislio odmor, ručak ali ne beše ništa od toga...otac naredi, bucu na rame a sestra testiju u ruke, druga limeni bokal i na Dolove (tako smo zavli česmu udaljenu oko kilometaripo), na vodu za piće, "izmet" i drugo...
Nismo smjeli ni pogovoriti a kamoli odbiti već put pod noge i na izvor - česmu!
Naša baka je bila zaštitinik naših "građanskih" prava, uvijek bi se našla tamo đe smo bili u "nemilosti" (tako nam se tada činilo), naših vaspitača - roditelja!
Ručak, Mama spremila graha, sira, ljeba crnog i kisela mlijeka (uvijek), a taj dan beše i potišpanja...zasladismo se ali ne kolko smo željeli već samo po malo parče...
Tako je uvijek bilo jer se kako sam čuo čuvalo za "stidnog" a to mu sada u prevodu znači, za gosta!!!
Da, sjećam se da je tom "stidnom" kada naiđe (a često ih je bilo kod mog oca), iznošeno sve a nama đeci šta ostane...neka šašava vremena, rekao bih!
Po podne se stoka ponovo ćerala na ispašu ali bilo je kud i kamo lakše...nismo bili pospani, nisu se obadala a našim igrama nikad kraja...
Sjećam se pravili smo badnjeve, vodenice i navraćali vodu...čak jednom i vitao se okretao...bio sam majstor za to!
Često su u igri učestvovali i komšije Matijevići...pamtim to ko juče da je bilo!
Uveče u smiraj dana sa pjesmom smo vraćali stoku (otac nam je govorio da se "čujemo" kada prilazimo kući), valjda je to tako trebalo biti, valjda da selo čuje da Banova kuća pjeva, da bude ponosan domaćin i starešina doma svog!
Čim se smrklo, polijegali bismo a gašnjača se gasila odmah nakon večere. Otac je uvijek našoj baki a njegovoj majci govorio... dugačka je noć, naspavaće se...
A nama se i sledećeg jutra činilo da je noć prolećela ko dlanom o dlan...opet bi nam se izjutra spavalo!
Bila su to neka čudna vremena...
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Eto dragi moji članovi, poštovani prijatelji...nabacano kroz sećanja koja blede...jedan seoski dečiji dan...
Ostajte mi zdravo!
Slike iz 1955. godine,
Djeca tadašnja seoska
Majka i otac ispred kuće
Krave na ispaši