Noć uoči godišnjice ubistva Karađorđa u Radovanjskom lugu uvek je za Miloša bila prepuna strave i užasa. Gde god bi se zatekao, olujni vetar rušio je sve pred sobom
Aranđelovdan, onaj letnji, 26. jula 1859. godine, osvanuo je vedar i neobično lep. Iznad Šumadije nije bilo nijednog oblačka, kao da prethodne noći nije protutnjalo nezapamćeno nevreme. Još od rane zore meštani Vrbice, varošice podno Bukulje, razmileli su se na sve strane. Dok su jedni žurili da raskrče oborena stabla, prikupe granje i poprave crepove na kućama koje je vetruština presložila na svoj način, drugi su se spremali za veliku svečanost. Tog jutra, rečeno je, obratiće im se knez Miloš, prvi put posle povratka u zemlju i izgnanstva dugog dvadeset godina.
Osim da je vidno ostario, okupljeni su primetili i druge promene na njegovom licu. Bio je bled, uplašen i nervozan, činilo se kao da želi da što pre obavi ono zbog čega je došao, a zatim požuri prema Kragujevcu, gde se prethodnog dana i uputio iz Beograda. Tako je i bilo. Nakon što je naložio da se njihova varoš ubuduće ima zvati Aranđelovac i dao veliki prilog za izgradnju mesne crkve, kneževska svita je bez zadržavanja krenula dalje. Malo ko je mogao da nasluti da je njegovu zlovolju podstakla noćašnja oluja, tako jaka, zabeležili su hroničari, da nešto slično nisu upamtili ni najstariji meštani. A šta se zaista dešavalo tokom prethodne noći možda bi zauvek ostala tajna da nije bilo beležnice, slučajno nađene vek i po kasnije.
NAKOSTREŠENA KOSA
Iako na beležnici nema imena autora, naša književnica Svetlana Velmar Janković zaključila je da je reč o dnevniku Anastasa Jovanovića, prvog srpskog fotografa i dugogodišnjeg dvoroupravitelja kod kneza Mihaila Obrenovića. On je tu zabeležio (naj)zanimljivije detalje iz političkog i javnog života Srbije, ponajviše iz privatnog života svog velikog prijatelja kneza Mihaila. Zbog toga, verovatno, nije ni želeo da je objavi, jer je knjižica svedočila o brojnim "pikanterijama" vezanim za njegovu suprugu, kneginju Juliju. Zato je, po svemu sudeći, i mislio da će njegov poverljivi razgovor s tadašnjim beogradskim mitropolitom Mihailom, koji ga je zakleo na ćutanje, zauvek ostati tajna.
"Bio sam letos u pratnji gospodarevoj kad su iz Beograda u Kragujevac putovali", kazivao je u poverenju mitropolit Jovanoviću, a ovaj docnije zapisao. "Stigao sam s njim na Kiselu vodu i u Vrbicu gde smo prvi konak imali. U noći kada je praznik Svetog Aranđela letnjeg dolazio, između 12. i 13. julia (po starom kalendaru), veliki se oluj podigao. Olujina neviđena. Vrata, prozori, kapije, ograde, sve lupa i škripi. Drveta huče. Noć duboka, svi legli. Gospodar i ja smo u odvojenim kućama konačili. U gluvo doba, evo ti kod mene sluge gospodarevog. Da odmah gospodaru idem. Da se ne oblačim mnogo, što pre da stignem. Kad sam mu došao, nađoh gospodara van sebe. Ni zamisliti nisam mogao da ću ga ikada takvog videti. Kose mu se sede sve nakostrešile, hoda pa sedne. Opet hoda, pa sedne. Kad hoda, kleca."
Svedočeći o ponašanju kneza Miloša te noći, mitropolit je, tvrdi beležnica, nastavio tišim glasom:
"Vidiš kakav se oluj podigao, rekne mi. Vidim, gospodaru. Nije to oluj običan, rekne. To duša Karađorđeva mira nema, pa mene goni. Znaš li ti, popo, da se noćas 42 godine navršuje od kako smo Karađorđu život uzeli. Glavu mu od tela odvojili. Iznenada. Moralo se. Na prevaru. Morao sam, popo. A kakova je to čovečina bila, taj Karađorđe! Kum moj. Ma gdi da sam, popo, u ovoj se noći uvek oluj diže. Svih 42 leta, 42 noći. I kad sam u Beču, i kad sam u Vlaškoj. Evo sad i ovdi. Krv me njegova opominje oprost da tražim. Ispovedi me, popo, pa da molim gospoda da grehe moje velike oprosti mi."
Jovanović navodi da su do zore molili zajedno, da se knez nije smirio sve dok sutradan Vrbicu nije prekrstio u Aranđelovac.
"A oluj kad se smirio?", pitao je Anastas mitropolita.
"Pred zoru, kad smo se u molitvi i gospodar i ja utišali. A onda je došla zora. Ni daška vetra, ni oblačka. Dan svetao, rodio se."
I pored svega, knez Miloš je slutio da će to biti od male pomoći. Još od smrti sina prvenca Milana, koji je umro 1838. godine, nakon dvadesetak dana vladavine, plašio se da od svega onog za šta se borio, otimao, čak i ubijao, neće ostati ništa. Znao je da od Mihaila neće dobiti unuka. Slutio je, izgleda, i tragediju u Košutnjaku. Zabranjivao je da se sin kreće sam, bez zaštite, po šumama i pustarama.