Pošto postoji interes kolega pčelara kako funkcioniše ovaj moj „eksperiment“ sa rakijskim kazanom ukratko ću opisati moju „parnu komoru“ i efekte koje moj „eksperiment“ daje.
Kompletna unutrašnja površina drvenog sanduka (parne komore) opšivena je štamparskim aluminijskim limom. Sanduk se sastoji iz dva dijela, donji dio fiksni (koji se u toku procesa ne pomjera) i poklopac (koji se skida nakon završetka procesa). U jednom postupku vrši se topljenje voska iz dva kompletna nastavka LR ili Farar, sa po deset ramova (bolje je staviti po 8 ramova jer para lakše cirkuliše i postižu se bolji efeti topljenja). U komori su dva kompleta „opreme“ koju čine:
- pokretno dno sa gonjom površinom u padu prema centralnom kanalu, u koji se sliva sve ono što para otopi (vosak, med i kondenz) , slika P 1010028,
- preko pokretnog dna ide pokretna sitna čelična rešetka (mreža sa oknima 1 mm, preko koje se, po potrebi, može staviti jedan ili više slojeva gaze), slika P 1010029,
- preko sitne rešetke postavlja se pokreta gruba rešetka (mreža sa oknima 2 mm), slika P 1010030,
- na grubu rešetku ide kompletan nastavak sa 8-10 ramova, slika P 1010032
Ja sam mojim topionikom zadovoljan. Dobre strane ovog mog „eksperimenta“ su:
- pogodan je za topljenje ramova iz društava koja su uginula od nozemoze i drugih zaraznih bolesti,
- visoka temperatura pare , pored topljernja voska istovremeno obezbjeđuje dezinfekciju nastavaka i ramova, a zaostali med u ramovima se otapa i razrjeđuje i možda je upotrebljiv za spravljanje pogača? (ovo nisam siguran i ne usudjujem se da ga tako koristim),
- za 10 – 15 minuta pretopi se 16-20 ramova.
Loše strane su:
- treba imati kazan i treba dosta drva,
- kod strarijeg saća ostaje neiskorišćeno 10-20% voska jer ne postoji mogućnost presovanja.