Autor Tema: STANJE I RAZVOJ PČELARSTVA U NAŠOJ DRŽAVI  (Pročitano 685 puta)

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

Van mreže Đoko Zečević

  • Administrator
  • *****
  • Član na forumu od: Maj 2011
  • Lokacija: Zlatar - Nova Varoš
  • Starost: 76
  • Poruke: 9082
  • Pol: Muškarac
  • Lokacija pčelinjaka i nadmorska visina: Zlatar planina (Bakalovina-Komarani) - 1200m
  • Tip košnice: DB 10-to ramne
STANJE I RAZVOJ PČELARSTVA U NAŠOJ DRŽAVI
« poslato: Mart 09, 2021, 07:09:00 »
Otvaranjem ove teme, želeo sam da ponukam kolege da pišu o kvanititetu pčelarenja u pojedinim područjima,
krajevima i regionima Srbije!
Dakle, bilo bi vrlo interesantno sakupiti podatke o brojnosti pčelara (pa i košnica) a pogotovo mladih kolegimnioca i kolega?
Pa izvolte, pišite dragfi članovi?

Van mreže Dinić David

  • Gost
  • *
  • Član na forumu od: Apr 2014
  • Lokacija: Pžarevac
  • Poruke: 2
  • Pol: Muškarac
  • Lokacija pčelinjaka i nadmorska visina: Požarevac, 96 mnv
Odg: STANJE I RAZVOJ PČELARSTVA U NAŠOJ DRŽAVI
« Odgovor #1 poslato: Mart 09, 2021, 07:12:23 »
          Mada to niko ne primecuje ili ne -gleda- na taj nacin, pcelarstvo pripada poljoprivredi, odnosno stocarstvu. Kada neko -resi- da postane pcelar, ne uzima u obzir da zapocinje poljoprivrednu proizvodnju, uglavnom se rukovodi nekim drugim motivima, zeljom da provodi vreme u prirodi, da ima neki aktivan hobi, da ima sopstveni -pravi- med i sl. Za pazljivog posmatraca ovde moze da bude puno interesantnih zapazanja, a i psihologija i filozofija bi mogle da daju svoj komentar.
     Zivot u gradu, stanovanje u soliterima, strogo radno vreme, guzve u saobracaju, buka i smog, sve je to -novijeg- datuma, sve je to relativno novo u evoluciji socijalnog zivota ljudskog bica. Moramo se sloziti da je seoski zivot, zivot u manjim zajednicama, zivot od sopstvenog poseda, svojim rukama, nesto sto je prirodnije, logicnije. Covek je u gradu otudjen od prirode, zimi se po stanu seta u sorcu dok je napolju -10, ide na posao i radi kada citava priroda, sav biljni i zivotinjski svet, miruje i ceka prolece. Za coveka u gradu ne postoje godisnja doba, ona nemaju nikakav uticaj na njegov zivot i rad, nema vocnjak koji ce da procveta i obraduje ga, nema trave koja ce da ozeleni, nema ptica koje ce poceti da cvrkucu.
     Nesvesno, coveku sve to smeta, nakuplja u njemu nezadovoljstvo kome ne zna uzrok. Ima komfor, dobru platu, stan, dobar brak, decu na fakultetu, ali u nekim zrelim godinama oseca se beskorisno i neispunjeno. Ovo zovu -krizom srednjih godina-, ali zapravo je to prepoznavanje otudjenosti od samog sebe gde citanje jutarnjih novina i gledanje televizije ima za cilj -udaljavanje- i bezanje od svog -unutrasnjeg- zivota, od promisljanja o -smislu-!
    Po neko ima srece i dodje u kontakt sa pcelarstvom! Iako nikada u zivotu nije video kosnicu, iako ne pamti kada ga je poslednji put ujela pcela, iznenada u njemu proradi zelja da se time bavi. Kako to? Jednostavno! To je najlaksi i najbrzi nacin da se -vrati- prirodi! Gradski covek nema imanja, traktore, ambare, ne zna kako se ore, pa mu se ova mala -kucica za pcele- dopadne kao hobi ili povratak zdravom nacinu zivota. Ima nesto ustedjevine i sve mu se u trenutku ucini primamljivo i jednostavno. Zapravo, covek se nesvesno vraca svojim korenima, zeli da stvori nesto svojim rukama umesto da mehanicki radi u fabrici, zeli da se uskladi sa prirodom, da -zavisi- od neba, da bude -bice-, a ne -broj-!
     Posmatrajte seljake u prolece, zavrnutih rukava, znojavih cela, prljave obuce, zakrpljenih radnih pantalona i nista od toga necete primetiti! Primeticete samo suncem -opaljeno- lice i zube koje vire iza sirokog osmeha. Rade! Prolece je! Krenulo je sve! Prosla je zima! Rad ih ispunjava, ima smisla, treba zuriti, prolece neca da ceka, dosta je bilo odmaranja zimus! Pogledajte ljude u gradskom parku, setaju zamrznutih lica, nesto ih je izmamilo iz stanova ali ne znaju sta, nesto bi radili, nekuda bi isli, ali se samo osvrcu oko sebe i besciljno vrte u krug.
     I onda, spletom okolnosti, ti ljudi postanu pcelari. Motivi koje oni prepoznaju u sebi i kojima se rukovode uopste nisu -pravi-, uopste nisu -svesni- sta ih je i kako nateralo da stoje iza kosnice i posmatraju tu zajednicu sa kojom nemaju nista zajednicko. Kako nemaju?! Lepo! Proveli su citav zivot u jednom drugom -fazonu-, ziveli su sami i za sebe, a pcele zive zajedno i zbog zajednice, radili su kod drugog posao za -platu-, pcele rade zbog opstanka, izrodili su jedno-dva deteta, hiljade pcela se izleze svakodnevno i tako mozemo do sutra.
     Najveci problem je u tome sto ti ljudi, svakako da ima izuzetaka, govorim u nacelu, smatraju pcelarstvo laganom razbibrigom, rekreacijom i hobijem. Kada malo -dublje- udju u celu pricu, kada krenu neplanirana ulaganja, obaveze, tretiranja protiv varoe, mnogi se pocnu predomisljati. Sve ovo dovodi do, po mom misljenju, jednog od najvecih problema savremenog pcelarstva – ZAPUSTENIH PCELINJAKA!
     Skoro da nema tog pcelara koji u svom komsiluku nema ovakav primer. Najcesci odgovor koji cujem, a cuo sam ih puno, glasi odprilike ovako: Ja sam to stavio tako, nemam vise vremena da se time bavim, neka ih, sta ti smetaju, ako bude nesto meda – bude, ako ne, neka su, snacice se one . . . Ali, gospodine, moj pcelinjak je  na 200 metara odavde, ima tu kod Vas bolesti, varoe, siri se to, ja od pcela zivim, ne mogu to tek tako da prepustim slucaju . . . Dozvolite mi, molim Vas, da pregledam te kosnice, da malo tretiram protiv varoe, imam sredstva, preteklo mi . . . Neka, neka, pusti ti ove moje, gledaj svoje, ne verujem ja u te lekove, otrov je to, ajd u zdravlje . . .
     ?!?!?!?!?!?
     Razmisljajuci i pokusavajuci da proniknem u razloge ovakvog ponasanja, jedino sto sam uspeo je da dodjem do toga da se odgovor krije u psihologiji i filozofiji, ne znam kako drugacije?! Nema drugog objasnjenja, logicnog, zdravog, jednostavnog, ovde se radi o problemu savremenog zivota, o -nesvesnim i podsvesnim- teznjama koji dobijaju svoj epilog na ovaj nacin, a ovaj tekst je moj pokusaj da -nacnem- tu temu, da -procitam- razloge, onoliko koliko umem.
     Znaci, nas nacin zivota, urbani, televizija, centralno grejanje i mikrotalasna pec, nas toliko odvajaju od prirode da vise ne umemo da joj se vratimo, ne umemo da komuniciramo sa njom, ne umemo da prepoznajemo njene -signale-. Nesto -iskonsko- vuce ljude da joj se vrate, ali ne umeju. Nesto ih tera da budu korisni, da nesto rade, da nesto proizvode sopstvenim rukama ali su godine gadskog zivota -ugusile- u njima osecaje i instinkte. Kao dokaz ovome prilazem cinjenicu da seljaci nikada nece zapustiti svoje njive i vocnjake, cak i onda kada zbog zdravstvenih razloga vise -nemaju snage- da rade, cak ni tada! Dace je nekome u zakup, dace je za -dzabe-, -samo neka se zemlja prevrce, da ne stoji, sramota je- cucete iz njihovih usta!
     Iako sam u svom udruzenju pokrenuo inicijativu za osnivanje komisije koja bi obilazila pcelinjake, sve na dobrovoljnoj i dobronamernoj osnovi, nisam naisao na razumevanje. Ko ce, kada ce i kako ce time da se bavi, ne znam.
     Iako i meni samom ovaj tekst deluje poprilicno haoticno, postavlja pitanja na koja nisam -pametan- da odgovorim, cini mi se da sam uspeo da -provucem- poruku o neracionalnom i necelishodnom ulazenju u pcelarstvo od strane pojedinaca. Moguce je da, za sada, niko ne prepoznaje posledice koje ce nagla ekspanzija zaljubljenika u pcele imati za koju godinu. Tu su i evropski predpristupni fondovi i IPARD programi koji olaksavaju i subvencionisu ulaganja tako da se mnogi upustaju olako u ovo tesko zanimanje. Primera lose pcelarske prakse ima mnogo u zemljama u okruzenju, zemljama koje su od skoro clanice EU. Mozemo li biti dovoljno pametni i izbeci taj problem?
     Svakako da zvuci neozbiljno i neuko kada kazem da odgovore na pitanja o nagloj ekspanziji pcelarstva u nasoj zemlji treba traziti na socijoloskom i psiholoskom nivou, a ne na materijalnom interesu. Mozda sam na pogresnom putu, ali trag sigurno vodi u neke sakrivene i neistrazene dubine ljudske psihe.