I danas, nakon skoro pola veka, sećanje na vojničke dane izaziva prijatne uspomene.
Sad je glava ošišana svima.
Pa se sija kao mjesečina.
Šta je moja doživjela kosa.
Da je vjetar sad po smeču nosa.
Ovaj deo Radetove pesme, koju sam opet pročitao, potsetio me na jedan događaj dok sam služio vojni rok na prekomandi u Splitu, kasarna Visoka, u radionici za tehnički pregled i servisiranje radio uređaja.
Glavni u radionici je bio zastavnik prve klase Stojić poreklom iz (tada) Titovo Užice.
I tako, jednog dana, došla su dva vojnika sa ostrova Visa trajektom, i donela dva radio urđaja na tehnički pregled, a trebalo je isti dan popodne da se vrate i odnese uređaje nazad u kasarnu.
I, sve je bilo u redu, osim izgled, t.j. kosa tih vojnika koja je bila dugačka preko ušiju pravi Bitlsi.
Tada je zastavnik Sojić pitao vojnike, što im je kosa takva, a oni kao opravdanje rekli da tamo na Visu nemaju berberina.
E, pa ako vi nemate berberina, mi imamo i odmah idite i kažite mu da vas je poslao zastavnik Stojić.
Bežanje nije bilo moguće, jer su morali da dođu po uređaje, pa hteli ne hteli otišli su na šišanje i dobili frizuru po PS-u.