Evo jedne Dedine priče koja je vrlo simpatična!
DŽUKELA
Nisam siguran dali sam ovoj priči dao pravi naslov, ali razmišljajući danas o tom dogadjaju možda je naslov onaj pravi?
Ima raznih džukela i džukaca kako onih seoskih tako i varoških. Koliko mi je poznato reč Djukel je romski izraz za kuče koje se okolo i po naselju smuca u potrazi za hranom. Izvedenih naziva ima puno kao sto su džukela, džulov,džukac, džukelica a narod ih primenjuje bilo da je reč o ljudima ili kerovima. Razlika medju njima nema jer taj naziv asocira na nesto loše.
Znam da ce mi puno lovaca zameriti, s obzirom da sam i sam lovac, ali ja drugi naziv ovoj mojoj priči nisam mogao pronaći a da asocira na događaj o kome pišem.
Doći do prvog poljupca u mladosti, nekada bilo je veoma teško. U vreme kada sam sebe mogao nazvati momčićem, desio se interesantan događaj a bilo je to 1951. godine. Majke su svoje kćeri drugačije vaspitavale.
Tada kada sam ja imao 16 godina nije bilo:
„Ej mala da večeras pravimo sudar? Sta kažeš? Moze? Bravo....Nađimo se u hotelu Park u 23?
„Milanče, da nije malo kasno? Znaj da me mama pusta do 2 sata. OK...
,,Mama, imam randevu večeras u 23...
,,Dobro ćero, naspavaj se do 22, bleda si u licu...
A kad ja bejah momčić leti nam škola dozvoljavala izlazak do 21 a u jesen i zimu do 20 h
Kako je prošao moj prvi susret sa devojkom i šta mi uradi jedna džukela, čitalac će saznati iz sledećih redova a ja ga se posle 68 godina dobro i rado sećam, iako sam ja bio žrtva nemilog dogadjaja...
Beše to kasna jesen 1951 godine. Ja đačić Srednje ekonomske škole u Mladenovcu. Sa grupom od nekoliko drugara odlazili smo na železničku stanicu radi istovara uglja, drva, pragova i druge robe koja je pristizala. Omladinci od 18 godina pa naviše radili su na radnim akcijama pa je na železničkoj stanici nedostajalo radnika.
Dobijali smo po neku kintu zahvaljujuci šefu zelezničke stanice. Moja grupa u kojoj su osim mene bili Mićko iz Kruševca, Miro iz Svilajnca, Doca iz Aranđelovca, nekako je fizicki bila najjaca. I tako jednog dana mi odradismo istovar pragova odmah naspram železničke stanice a potom se uputismo ka šefu. Taman se izdogovarasmo sa šefom kako će mo raditi narednih dana u stanicu ulazi putnički voz iz Beograda. Ispred voza nađe se i moja koleginica Rada iz Smederevske Palanke koja u školi sedi u klupi ispred mene. Sa otvorenog prozora voza Radu imenom pozva devojka mojih godina. Gledam u nju i ne skidam pogleda a primećujem da i ona gleda mene... prelepa je...hemija radi na prvi pogled. Ja otvorenih usta blenem kao pintor u krivu dugu. Rada mi šapatom kaže da je to njena rođaka koja ide u školu u Beogradu a ime joj je Mila. Rada vide da mi poglede jedno sa drugog ne skidamo i sve joj beše jasno. Reče mi da će sa Milom razgovarati pa ako hoćes ja ću je nagovoriti da sutra izađe iz voza na ovoj železničkoj stanici kako bi se upoznali kada se bude vraćala za Beograd!
I bi baš tako. Nedelja je, voz iz Smederevske Palanke stiže u stanicu. Putnici izlaze i pored stanice odoše u grad. Narod koji putuje u Beograd uđe u voz. Mile nigde videti.
Znaci, propala stvar oko upoznavanja. Srce lupa li lupa pa nije ni ludo što danas u ovim godinama škljoca! A ja se ulepio pa jos obukao jaknu americku, dobijenu od UNRE. Voz krenu, zamenik šefa u crvenoj kapi pozdravi vozovođu a ovaj mu sa nekoliko pisaka otpozdravi.
Gledam u otpravnika voza i polako se krećem ka izlazu. Slučajno se okrenuh da još jednom pogledam kada ugledah osobu koja viri iza složenih pragova koje sam juče sa drugarima istovario. Pomoli glavu i ja vidim...Mila. Maše mi rukom da dođem do nje. Naravno da sam bio brži od brzog voza. Pitam je zaš to se skriva iza pragova ?
Pa otpravnik je moj dalji rođak i da me vidi ovde sa nekim odmah bi izvestio mamu i tatu i ja bi obrala zelen bostan. Sišla sam sa druge strane da me rođak ne vidi!
Bazajući oko stanice znao sam da se u polju na udaljenosti oko 80 metara nalazi jedna vrtača koja je nastala od avionske bombe iz II svetskog rata. Kažem joj ja trčim a ti se ne okreci vec trči zamnom. Rečeno - učinjeno, nas dvoje trkom uletesmo u vrtaču koja je bila duboka oko 2,5 metra a u precniko oko 5 m.
Ma znate kako to ide kod prvog upoznavanja. Tako saznadoh da ona ide u Učiteljsku školu, da ima brata, da ima 16 godina kao ja... nema momka. U vrtači više stojimo nego sto sedimo, uglavnom oslonjeni leđima na strmu ivicu vrtače. Po vrtači ima dosta izniklog ševara, velike trave koju niko nije kosio.
I tako, hemija cini svoje...osećam da prihvata da je poljubim. Onako oslonjen okrećem glavu prema njoj a onda odjednom u vrisak.
Jaoj.. gotovi smo, zaklaće nas... viče Mila.
Ja gledam u nju a ona u mene i pored mene. Glavom i očima daje mi znak da pogledam iza sebe. Pomislih, našao nas ovaj njen rođak i brzo okrenuh glavu ka ivici vrtače...i za mene nastupi šok! Na ivici vrtače stoji ker, zadnju nogu zategao unazad, ne pomera se i izgleda kao kip...
Imam kući kera Kića balkanca ali da se ovako ponaša to nisam doživeo. Mila se uplašila i stalno viće "gotovi smo, gotovi smo, zaklace nas"
Odjednom, u blizini ču se čovek koji viknu : NAPRED REKS...sunce ti jarko, šta napred, znači biće ujedanja pa i mene uhvati strah jer mi je onaj ker nekako izgledao veoma veliki, a danas znam da je to tada bio strah..
Reks se zalete u pravcu nasih glava, pored nas skoči u neku travuljinu pored ševara, iskoči zečina, ču se pucanj puške!
Nas dvoje se skamenili u onoj rupi, kad na ivicu izbi čovek sa puškom u ruci i zelenim šeširom na glavi...kako nas vide reče:
"Vidi ti malih ljubavnika, tu ste se sakrili, oca vam vašeg."
Kasnije sam saznao da je ker ostao jos iz rata od nekog Nemca a on je bio najpoznatiji lovac u Mladenovcu čije ime zaboravih.
Tebe momče sam video u gradu u toj jakni na kojoj ti svi zavidimo! Ajde tutanj, razlaz...reče nam lovac nasmejan i radostan jer je ubio zekana.
Nas dvoje kao popišani brzo stigosmo do fabrike džakova i obilazno uđosmo u grad Mladenovac!
Više se nikada nisam sa Milom video niti sreo....
Džukela ili džukac, nije bitno, upropasti događaj... a ja se nadao poljupcu...
Ode sanak pusti!
Dugo sam mrzeo pse ptičare iako je pas najbolji čovekov prijatelj!
Rekse, Rekse, džukelo jedna, ne mogu ti ni sada oprostiti...
Deda...